Toxic masculinity 

Prvih pet rezultata kada u tražilicu unesete pojam "emocionalnost muškarca" odnose se na emocionalno nedostupne muškarce - kako do njih doprijeti, kako prepoznati jeste li u vezi s jednim i slično. Nakon toga slijedi: Kako prepoznati emocionalno inteligentnog muškarca? Zatim psiho-horor članak, jedan o komunikaciji između muškarca i žene te kako naučiti razliku između onog koji vas voli i onog koji... Dakle, ako želite istražiti nešto o muškarcima, očekujte preusmjeravanje na žene.

Toxic masculinity je pojam koji je nedavno "uzdrmao" svijet i bacio svjetlo na nešto pomalo zanemareno u današnjem, modernom društvu. Pojam se odnosi na skup stavova, očekivanja ili načina ponašanja stereotipno povezanog s muškarcima za koje se smatra da negativno utječu na muškarce i na društvo u cjelini. 

Neki od primjera su: pravi muškarac nikad ne plače, pravi muškarac je uvijek jak i hrabar, pravi muškarac je visok i mišićav, pravi muškarac nikad ne bi nosio šminku itd. (dodatne primjere možete pronaći na Urban Dictionaryju)

Mnogi muškarci ipak ne vjeruju u pojavu navedenog stereotipnog razmišljanja i njegove manifestacija (kao ni žene). 

Međutim, nove generacije odlučne su u borbi protiv svih vrsta predrasuda i stereotipa te se bore, kako i za prava i prihvaćanje žena, tako i za prava prihvaćanje muškaraca - u svom njihovom spektru, od suza do smijeha, baš onako ljudski.

Neki od autora ističu kako su upravo emocije ogromna ljudska posebnost, a opet, sloboda iskazivanja određenih staje kod muškaraca, dok se iskazivanje drugih (stereotipno vezanih uz muškarce) potiče, npr. agresije. U intervjuima 1950-ih, žene i muškarci opisivali bi glavu kuće kao snažnog, staloženog muškarca koji se nikad ne žali i sve može sam. Ukoliko mu za nešto treba pomoć, on je beskičmenjak.

Cijela ova problematika navodno vuče korijene iz doba kada se čovjek nije razlikovao od bilo koje druge životinja. Muškarac je lovio hranu, žena je rađala i brinula o djeci. Nešto kasnije, muškarac se počeo školovati, žena je učila kuhati. Muškarac koji se nije školovao, morao je biti fizički oslonac obitelji, bilo da je otac, sin ili unuk. Muškarac je oduvijek, ili mudrac ili šljaker. Muškarac nikako nije mogao sudjelovati u odgoju djeteta ili kućnim poslovima, jer on je morao biti privređivač. Zatim su žene dobile pravo glasa, počele su se školovati, šljakati, jačati, raditi. Muškarci su se prepali kada su vidjeli da žena može i raditi i rađati. Zato su morali zadržati svoju ulogu, morali su ostati potrebni ženi.

Možda sve ovo nekima zvuči kao pretjerivanje ili izmišljanje nekog socijalnog problema, ali prvi primjer gdje se očituje nepravda nanesena muškarcima zbog rodnih uloga i stereotipa jest očinstvo. Nije svaka žena stvorena za majku niti bi trebala biti. Međutim, još uvijek se puno teže pri brakorazvodnim parnicama djeca daju očevima, čak i ako su puno pogodniji od majke. Jer se vjeruje da je on grub (grublji od nje), da dijete ima enormno posebnu povezanost s majkom, postavlja se pitanje kako će on raditi i brinuti se za dijete itd. Također, još uvijek u 2020., mnogim očevima se oprašta manjak aktivnosti u dječjem odgoju, stvara se barijera i nepovjerenje - jer ne možeš 'to i to' reći tati, moraš mami. Mama je zato tu, da joj se povjeriš. Također, tata uvijek mora biti stroži, jer on je glavni, on je muškarac. Mora se ljutiti što mu kćer ima dečka i mora naučiti sina igrati nogomet i vezati kravatu.

A što se tiče sinova, ukoliko poštuju i vole svoju majku, sestru, prijateljicu, djevojku...nešto s njima nije u redu. Pravi mladi muškarac treba biti hladniji, udaljeniji i mora slijediti stope svog oca. Mora oca učiniti ponosnim, ne majku. Ne smije priznati ni sebi ni drugima da je homoseksualac jer to će najviše pogoditi njegovog oca. Kako je pravi muškarac dobio 'to' za sina? Sigurno on nije bio dovoljno muževna očinska figura, sigurno je bio preemotivan i iskazivao previše ljubavi.

Mnogi muškarci nisu ni svjesni koliko je sistematičan ovaj stereotip i koliko padaju pod njega u vlastitoj svakodnevici.

Ono što mi kao pojedinci možemo jest početi od sebe i svojih bližnjih. Započeti dijalog o određenim obrascima ponašanja ili određenim ideologijama koje zamjetimo, a koje idu u prilog toxic masculinity-a. 

Dužnost nam je stvoriti siguran svijet, i za muškarca i za ženu, i za sve ljude. Borba za žene nije gotova, ni blizu kraja, ali ne smijemo zaboraviti borbu za muškarce. 

Za prave muškarce, one s osjećajima, one s vlastitim snovima, one bespomoćne i one koji još ne znaju sve, ali su voljni učenja. Za one koji i sami žele zaustaviti ovaj truli sistem stereotipa, čak i ako su se nekad i sami isto ponašali.

Vrijeme je i za odbacivanje pravog muškarca i prave žene, već prihvaćanje PRAVOG ČOVJEKA. Kao što smo spomenuli ranije, ljudska posebnost su emocije. Emocije služe i kao sredstvo komunikacije, pružanja informacija, kao biološka potreba i kao upozorenje na određene promjene u nama ili oko nas.

Blesavo bi bilo ograničiti ih na spol/rod. Time ne samo da bi prekršili ljudska prava i osobno dostojanstvo, već bi ozbiljno naštetili kompletnom društvu uništavajući slobodu pojedinca.

Važno je usvojiti pojam slobode te razlikovati poštivanje tradicije od diskriminativne diktature.