Kakav otac, takav sin?

To je u nekim slučajevima točno, ali postoje brojne vrste zlostavljanja i zanemarivanja. Neke vrste (npr. emocionalno) su teže, a neke (npr. fizičko i seksualno) lakše dokazive. Jasno je zašto - ostavljaju se fizički dokazi zlostavljanja - modrice, rane, ogrebotine i slično. No, važno je napomenuti da su svi oblici zlostavljanja i zanemarivanja jednako "teški" i svi oni ostavljaju ozbiljne psihičke posljedice. Za 20 godina kada to dijete postane roditelj koji zlostavlja svoje dijete, ljudi će reći - "krv nije voda", "ne pada jabuka daleko od stabla", "kakav otac takav sin", "što ćeš, jadno dijete" ... 

Umjesto toga, trebali bi se zapitati: "Zašto je uopće došlo do tog "prijenosa" zlostavljanja i kako to možemo zaustaviti?"

Spomenuta je pojava u psihologiji poznata pod nazivom trangeneracijski prijenos zlostavljanja. 

ŠTO?

Transgeneracijski prijenos zlostavljanja najpoznatija je hipoteza koja objašnjava zlostavljanje i zanemarivanje djece. Koncept transgeneracijskog prijenosa zlostavljanja obuhvaća pojavu kada izloženost zlostavljanju u djetinjstvu predstavlja rizičnost za pojavu istog ponašanja u budućnosti. Takvo ponašanje može se naučiti kroz vlastita iskustva, ali i kroz promatranja nasilnog ponašanja nad sestrama i braćom ili među roditeljima. 

UČESTALOST I POSLJEDICE

Ono što nas sve zanima je "Koliko često se dogodi da osoba koja je zlostavljana i sama postane zlostavljač?". No, možemo očekivati da je to vrlo teško doći do odgovora na ovo pitanje. Samim time, istraživanja ne pokazuju jednoznačne rezultate, no procjenjuje se da je vjerojatnost između 30 i 40% da će zlostavljano dijete postati zlostavljač jednoga dana. 

S obzirom na vrstu zlostavljanja, najčešće se na sljedeću generaciju prenosi verbalno zlostavljanje, a najrjeđe fizičko zanemarivanje. U istraživanju koje je proveo Kim (2009), žrtve fizičkog zlostavljanja imaju pet puta veću šansu da fizički zlostavljaju svoju djecu nego oni koji nisu bili žrtve fizičkog zlostavljanja, a kod zanemarivanja je 2.6 puta veća šansa da će i oni jednog dana svoju djecu zanemarivati. Dakle, fizičko zlostavljanje se relativno često prenosi na sljedeće generacije, a posljedice su brojne. 

Zlostavljanje djeteta može dovesti do različitih kognitivnih problema kao što je loša akademska izvedba i snižene kognitivne sposobnosti u vidu poteškoća s pamćenjem i pažnjom. Nadalje, osobe koje su u djetinjstvu doživjele fizičko zlostavljanje doživljavaju emocionalne probleme kao što su anksioznost i depresija, a potvrđena je i povezanost fizičkog zlostavljanja sa suicidalnim mislima te određenim poremećajima ličnosti. S obzirom na ove stope prijenosa i na posljedice, važno je pitati se što napraviti kako bi se prekinuo lanac zlostavljanja.

PREKID LANCA ZLOSTAVLJANJA

Što je s onima koji su prekinuli lanac, po čemu se razlikuju od ostalih? 

Roditelji koji nisu nastavili lanac zlostavljanja i nisu zlostavljali svoju djecu, imaju veću socijalnu podršku, djeca su im zdravija, bolje se osjećaju u očekivanju djeteta te su sigurniji u svoje sposobnosti roditeljstva naspram onih koji nastavljaju lanac zlostavljanja. 

Važno je da osobe koje su doživjele zlostavljanje razumiju što se dogodilo, kako i zašto se pojavilo zanemarivanje ili zlostavljanje i tako mogu zaustaviti lanac prijenosa zlostavljanja. Dakle, samim time što shvaćaju svoju traumu, mogu zaustaviti prijenos. Pri tome, osobama s rizikom zlostavljanja treba osigurati psihoterapiju kako bi se kroz rad na sebi, svojim prošlim iskustvima i emocijama, kroz komunikaciju i razgovor prekinuo lanac zlostavljanja. 

INTERVENCIJE

Bolje spriječiti nego liječiti. Prema tome, važne su intervencije.

 Najučinkovitiji način intervencije transgeneracijskog prijenosa traume je sprječavanje da se trauma pojedinca prenese na njegovo potomstvo. 

Postoji puno načina kako se može liječiti trauma kod odraslih osoba, uključujući kognitivno-bihevioralnu terapiju, bihevioralnu terapiju, mindfulness, art terapiju, jogu i slično. Vrlo je važno omogućiti financijsku i socijalnu podršku kako bi se spriječila ova pojava. Važno je pravovremeno intervenirati, odnosno prije nego što se pojavi zlostavljanje u idućoj generaciji. 

Navedeno se može postići radom s roditeljima na njihovom odnosu, na smanjenju fizičke agresije, pružanjem socijalne podrške i radom na suočavanju s prošlim iskustvima. 

Važno je znati da djeca traumatiziranih roditelja predstavljaju izazov socijalnim radnicima, psihijatrima, psiholozima i učiteljima. Te osobe trebaju biti svjesne mogućeg prijenosa roditeljskog traumatičnog iskustva na sljedeću generaciju te trebaju razviti metode liječenja djece od žrtava zlostavljanja.

Zaključno, prekid transgeneracijskog prijenosa zlostavljanja može se postići radom s djecom i odraslima koji su doživjeli zlostavljanje kako bi im se pomoglo u njihovom razvoju i funkcioniranju. 

Ako vas je ova tema zainteresirala...

Preporuke za čitanje: 

Pećnik, N. (2006). Međugeneracijski prijenos zlostavljanja djece. Jastrebarsko: Naklada Slap. 

Buljan Flander, G. i suradnici (2018). Zašto batina nije izašla iz raja. U G. Buljan Flander, T. Brezinšćak i M. Roje (ur.) Znanost i umjetnost odgoja. Praktični priručnik o suvremenom odgoju za roditelje i odgojitelje. (str. 209-225). Sveta Nedjelja: Geromar. 

Buljan Flander, G. i Kocijan-Hercigonja, D. (2003). Zlostavljanje i zanemarivanje djece. Zagreb: Marko M.

Preporuke za gledanje: 

An American Crime (Američki zločin, 2007), redatelj: Tommy O'Haver